Ivan Picelj se ni u jedan svoj grafički projekt ne upušta slučajno ili vođen potrebom za suptilno tempiranim periodičnim pojavljivanje u likovnoj javnosti. Umjetnik kojemu su poznate najskrivenije i najsuptilnije strategije umjetničkih diverzija apstraktne umjestnosti, posebice neokonstruktivizma i u današnje serije grafika uspijeva istovremeno ugraditi duh avangarde koja ne posustaje u povijesno-vremenskom smislu, ali i ozračje sjetnog mementa za intelektualno-estetskim dosezima i zagrebačkom atmosferom Novih tendencija. No, kod Picelja nema popratnog opsežnog teoretskog elaboriranja; u tom smislu Picelj slijedi liniju radikalnih modernista za koje je sam umjetnički čin dovoljno jaka umjetnička gesta i senzacija što u promatraču proizvodi i budi reakciju.